Chrono Trigger (1995)

Squaresoft, ah taj Squaresoft.
Pitam se ima li osoba koje ga ne vole. Pričam gluposti, uvijek ih ima.
Ali te osobe vjerojatno ne vole RPG-eve. Vjerujem da sa velikom sigurnošću mogu reci kako nam je Squaresoft donio najbolje RPG naslove za SNES eru. Zašto?

Jer im igre imaju jako veliki replay value. I sam sam nebrojeno puta odigrao njihove naslove.
Final Fantasy serijal? Breath of Fire? Secret of Mana? I na kraju, Chrono Trigger! Da da. I dan danas ga igram. Štoviše, odigrao sam ga ponovno, kako bih vam ga mogao pokazati u još boljem svjetlu.

 

Što je točno Chrono Trigger?
Pa kakvog li pitanja ! – Igra, ofc. RPG igra.
Šalim se! Chrono Trigger je RPG igra smještena u dvodimenzionalni fantasy svijet u kojemu je glavni protagonist Chrono, djecak koji vješto barata katanom i ima poveći broj prijatelja različitih skillova koji mu se pridružuju na putovanjima. Ili ćemo ovo nazvati jednim velikim putovanjem? Yes. Jer tako se osjećate kada igrate. Kao da ste otišli na jedno poduže putovanje, Igrate i zaboravite na svijet i na vrijeme. I kada dođe vrijeme za počinak (čitaj: 6 ujutro je, a ustajete u 7 kako bi se spremili za školu/posao) vi odbijate pustiti kontroler iz ruku. Tako je meni uvijek bilo. Nebrojeno puta sam odlazio u školu i pričao prijateljima o igri, iako ih uopće nije zanimalo. I svaki puta kada ju nanovo zaigram, osjećaj je isti.

Da vam ubacim mušicu u uho, igru je napravio takozvani Dream-Team. Producent Final Fantasya, redatelj Dragon Questa, dizajner likova Dragon Balla, i još neki ljudi koji su kasnije odigrali veliku ulogu u cijelom SNES svijetu. Zanimljivo. Kladim se da ste sada uzbuđeniji jer ste pročitali Dragon Ball, a niste ovo znali?

 

Nego, da krenemo s igrom!
JAAAAKO je nalik na Final Fantasy serijal, ali su uvedene neke nove stvari koje se nisu do tada mogle vidjeti u sličnim igrama. Neprijatelj vas neće randomly napasti na mapi i nećete zamračiti jer niste sejvali ili se healali. Vidite neprijatelja i priđete mu kada ste spremni. I morate imati na umu da ako zaobiđete borbu, ne dobijete EXP koji je jako bitan za kasnije. Iako se čini jadnije i ‘lakše’, u ovoj igri nešto kao ‘jadno’ ne dolazi do izražaja, ne postoji. Priča je toliko fluentna da vam uopće ne smetaju takve stvari. Igra odiše onime: IGRAJ ME JOŠ. ŠTO ĆE BITI DALJE???
Ne postoje nekakve pauze nakon kojih bi vi usnimili i rekli sami sebi: ‘Idem odmoriti’. HELL NAW! U konstantnoj ste znatiželji i ako ju igrate u komadu, igru bez problema prijeđete u danu. Ja sam ju planirao odigrati još prošli tjedan, ali odgađanjem sam došao do toga da sam ju odigrao sinoć-jutros. Fun times!

Also, na world map-u nema neprijatelja. Također odlična stvar jer ne utječe na živce. Trč trč, enemy. Trč trč, ode hp. Trč trč, nemam gdje sejvati. Potrošiš pola potiona dok dođeš iz grada do grada. Ovako, odete iz jednog dijela mape u drugi tako da ležerno odšetate i nitko vas pritom ne dira.

Animacija borbe se ne odvija na zasebnom screenu, već se aktivira čim dođete do neprijatelja i započnete sekvencu borbe. Dakle, na postojećem tlu na kojem se nalazite. Background se ne mijenja. Sama borba je generalno izvedena u klasičnom rpg stilu, IAKO su uveli i tzv. ‘Tech’ potez koji je bio specifičan za svakog lika s kojim igrate. Jači napad, drukčija animacija, troši vam AP. No to nije SVE! Ukoliko nazovete odmah…. Ne morate zvati, reći cu vam. Možete se i udružiti s drugim i trećim članom party-ja te izvesti puno snažniju tehniku koja će vam prilikom Boss fight-a biti odlučujuća. Točnije više njih za redom. Morate ćete imati malo mašte kako bi pobijedili neke neprijatelje a da vas ne spuste na jako malo hp-a ili recimo, ne ubiju. Znam što govorim, u počecima je moj gameplay bio jako sramotan.

Grafika! Ne znam ni što da vam kažem. Ukratko, najbolji rad za SNES. Točka, nemam drugih komentara. Detalji su izvanredni. Animacije i sam artwork su neponovljivi. U dosta cut-scena u igri sam se iznenadio. Što prvi puta dok sam igrao, to i kasnije kako sam odrastao i vidio sve više i više.

Glazba! Yeeeeah. Moje osobno mišljenje je da ima par kikseva na prijelazima iz borbi natrag na mapu ili recimo prilikom nekih animacija. Ali sveukupno gledano, glazba je melem za uši. Na početku vam je samo dobra, ali kako ulazite dublje u igru uzbuđenje se povećava pa se na kraju nađete kako stojite tik do tevea i želite ući u tv koliko ste hyped oko Boss battle-a. Od svih igara koje sam odigrao i sve glazbe koju sam poslušao s užitkom, ili bio prisiljen slušati jer nije bilo opcije mute, u ovoj me glazba potakla da pojačam malo više i kažem majci da to tako mora biti. Da ne može drukčije. Na što bi ona samo odlutala u drugu prostoriju s prevrnutim očima. Just sayin’.

Da polako zaključim, ova igra mi je ponudila mnoštvo sati pred tv-om i vjerujem da će ih ponuditi još, iako igru znam napamet. Vjerojatno ju poznam bolje nego svoju djevojku.
Ne znam je li to žalosno ili što.

Sve u svemu, igra vam prilikom prvog igranja nudi nešto što nećete nikada zaboraviti.
Zbog toga ju možete igrati over-and-over. A da ne spominjem mogućnost raznolikih završetaka, skakanja kroz vrijeme, različite kombinacije likova i na samom kraju ‘New Game +’. Sve ispočetka sa izrađenim likovima. Lakše prijedete igru ali možete iskusiti sve one puteve koje niste prvi puta odigrali. Ne znam za vas, ali meni je ovo jedna od dražih igara.

Svi vi koji ste sudjelovali u njenoj izradi, kudos to you guys.